Ajvaz i Hajdar dede

Hajdar-dede i Ajvaz-dede

Bosna i Hercegovina se može pohvaliti po mnogim svojim specifičnostima što je znatno razlikuje od okolnih država, posebno po svojoj religijskog kulturi i baštini. 

U njoj egzistiraju dva velika i poznata hodočasnička mjesta Ajvatovica i Karići gdje se slavi islam , što Bosnu svakako čini svetom zemljom.

KARIĆI I HAJDAR-DEDE

Karići su dobili ime po Hajdar-dedi Kariću koji je na ovom mjestu sagradio džamiju. Ovo dovište je značajno svetište muslimana i tu se održava tradicionalna dova u zadnjoj nedjelji mjeseca juna.

 Ime Hajdar-dede Karića sačuvala je narodna predaja i o njemu nemamo pisanih podataka. Neke predaje govore o njemu kao o Bošnjaku sa ovog kraja, dok druge govore o njemu kao učenjaku koji je došao sa vojskom sultan Fatiha. Ipak, svi se slažu da je bio učenjak i šejh, evlija i dobri.

U dolini Krivaje (u Krivoj rijeci) priča se predanje po kojem je džamija u Solunu, srušena između dva rata, bila starija od džamije na Karićima i da je sam Hajdar-dedo tamo odlazio na džumu. I da je tako bilo sve dok u jedan petak, prolazeći kroz današnje Mižnoviće, iz jedne kuće Avdagića (Kovačevića) nije začuo udare brdila na stanu (razboju) neke žene koja je tkala ponjave, te da je to naljutilo Hajdar-dedu, pa je rekao: «Meni ovdje više nema mjesta, zar i petkom rade!? Napraviću ja sebi džamiju!» I to mu je, veli predanje, bio sebeb da započne sa gradnjom džamije na Karićima.

U vareškom kraju priča se predaja po kojoj je sultan Fatih osvojio Bosnu, a pet hiljada Bošnjaka na čelu sa svojim djedom (poglavicom) – a to je bio Hajdar-dedo, pred njim lično na Karićima primilo islam. Zatim je Hajdar-dedo usnio san kako na tom mjestu treba da sagradi džamiju. I za tu gradnju unajmi najbolje majstore koji su još bili kršćani. Majstori, želeći da napakoste Hajdar-dedi zbog primanja islama, u jednu gredu tajno urežu krst. Hajdar-dedo, budući da je bio evlija i bogougodnik, naredi da skrate gredu, a on svojim rukama uze i Božjim emrom nategnu gredu na potrebnu duljinu i tako pokaza otvoreni keramet (čudo).

U visočkom kraju priča se predaja da kad je sultan Fatih osvojio Bosnu doveo je 40 učenjaka da Bošnjake upute u islam. Jedan od tih 40 bio je i Hajdar-dedo, koji se nastani u mjesto koje po njemu dobi ime Karići. Dok je gradio džamiju, jedna greda bila mu je kraća. Hajdar-dedo uputi dovu Allahu dž.š. i sa Božijom pomoći nategnu gredu na potrebnu dužinu.

Neke predaje kazuju o tome da su Hajdar-dedo sa Karića i Hajvaz-dedo iz Prusca bili braća, i evlije, te da su se slazili i da su jedan drugom dolazili na sijela, a to su mogli, jer su bili odabrani Božiji robovi. Iz riječi «braća» može se razumjeti više toga: da su bili braća po vjeri, ili po stepenu odabranosti – evlijaluku, ili da su pripadali istom derviškom redu (usulu).

Postoje još mnoge predaje koje zbog dužine ne možemo uvrstiti u ovo kratko podsjećanje. Nije poznato da li je Hajdar-dedo imao evlada, ali se kazuje da neke porodice oko Visokog i danas nose prezime Karić i da su porijeklom iz Karića.

Ciklus dova vezanih za Hajdar-dedinu džamiju na Karićima otpoćinjao je petog utorka po jurjevu sa tri uzastopne dove koje su se održavale utorkom u džamiji na Karičima, tri naredna utorka dove su održavane na Humovima, Budoželjskoj planini i Selačkoj planini. Posljednja sedma dova održavana je jedanaestog utorka po redu  kod džamije na Karićima. Poslije drugog svjetskog rata ovaj raspored dova je poremećen tako da su se svih sedam dova održavale nedjeljom na Karićima stim što su se mjenjali imami i džemati.

Hatma dova na Karićima bila je sedma (posljednja) pa je i svojim sadržajem privlačila veliki broj posjetilaca. Razlog velike posječenosti je i to što je ona trajala tri dana, od džume-namaza u petak do podne-namaza u nedjelju. I na ovu dovu kao i na druga dovišta u Bosni i Hercegovini dolazili su samo muškarci. Drevna džamija na Karićima dugo vremena nakon sdvoje izgradnje bila je centralna džamija na podrućju džemata Blaža. Brojni su razlozi koji su uticali da u samim Karićima, a i u okolnim mjestima do početka drugog svjetskog rata nije ostao niti jedan Bošnjak – Musliman. O njihovom životu na ovim prostorima svjedoći, izmedžu ostalog i, jedinstvena u svojoj ljepoti, drevna džamija, koji je po predanju sagradio uvaženi Hajdar-dedo Karić. Godina i datum izgradnje nikada nisu tačno utvrđeni jer o tome nema vjerodostojnog zapisa. U haremu džamije nalazi se nekoliko nišana (nadgrobnih spomenika) koji mogu dati neke podatke o starosti džamije. 

Gradnja džamije vezuje se za početak XVIII stoljeća a negdje se spominje i da je to 1716. godina.

Džamija se u prvobitnom obliku, sa nekim manjim izmjenama održala sve proteklog rata kada je u septembru 1993. godine spaljena do temelja. Godine 2001. zahvaljukući brojnim donatorima džamija je obnovljena autentično prvobitnom izgledu.

AJVATOVICA I AJVAZ -DEDE

Ajvatovica je ustoličena kao znak sjećanja na Ajvaz-dedu, sufiju, janičara Mehmeda Fatiha II, koji je sa njegovom vojskom došao u Bosnu i donio islam, kada su brojne bogumilske porodice jednostavno prigrlile novu vjeru posebno u ovom dijelu Skopaljske doline. Po narodnom predanju, koje je toliko živo da se gotovo uopće ne ostavlja razloga za sumnju u njegovu vjerodostojnost, odnosno istinitost samog čina. Ajvaz-dedo je iz današnjeg Prusca (Akhisar) odlazio četrdeset dana na nekoliko kilometara udaljenu planinu i tu, na jednoj stijeni, poslije klanjanja sabaha molio se Allahu džellešanahu da omogući da voda iz obližnjeg vrela dođe do Prusca, kako se njegovi stanovnici ne bi patili žedni. A prepreka toj vodi bila je baš ta ogromna stijena koju ljudi u to doba nisu mogli ničim prokopati ili razdvojiti za prolaz. Četrdesetog dana, kada je poslije dove usnio, sanjao je dva ovna koji su se rogovima sudarili i od toga se probudio .

 A kada je pogledao oko sebe imao je šta vidjeti : ogromna stijena na kojoj je klanjao i molbe Allahu upućivao bila je raspolućena i razdvojena, kao nekom čudesnom pilom prepolovljena, tako da je voda mogla kroz taj otvor nesmetano poteći. Iako se o Ajvaz-dedi ne zna ništa drugo, a od materijalnih podataka postoji samo njegovo turbe, narod ovog kraja, ali i iz cijele Bosne i Hercegovine, prihvatio je ovu predaju kao istinu i kao simbol dobrog djela, ali i kao snagu vjere od koje i stijena puca i kroz nekoliko vjekova.

Pohod ka Ajvatovici tradicionalno se održava svake godine sedmog ponedjeljka po Jurjevu (Hidirlezu). Prije dvije godine, 2010.održana je 500-ta Ajvatovica po redu što najbolje potvrđuje dugu tradiciju hodočašća u Bosni.Prema pričanju Vezirke Sprečić, iz Tuzle, rođ.Alajbegović, iz Bugojna, postojala je i „ženska“ Ajvatovica. Naime, bio je običaj da žene, narednog ponedjeljka po održanoj redovnoj dovi, kojoj su prisustvovali samo muškarci, posjećuju Ajvaz-dedinu stijenu, gdje su učile Kur'an, poklanjale hatme i jasine za dušu Ajvaz-dedinu i ibadet činile, bez prisustva muškaraca.

Ajvatovica i Ajvaz – dedo po kojem je i dobila ime našli su zasluženo mjesto u bošnjačkoj prozi i poeziji. Brigu Ajvaz – dede za opće stanje njegovih sugrađana i želju da im olakša život i dovede vodu u grad Prusac narodni genij je oslikao neobičnom legendom koja se stoljećima prenosila sa oca na sina do današnjih dana. Husein Čepalo, vjerni čuvar narodne tradicije Prusca, piše: „

 Ajvatovačka stijena udaljena je od Prusca 6 km. Nalazi se u prelijepom planinskom ambijentu ispod planine Šuljaga. Duga je 74, a široka 30 m. U drugoj polovini XV vijeka stanovnici Prusca snadbijevali su se vodom iz bunara i iz rijeke koja protiče ispod grada. To je mještanima stvaralo velike poteškoće, posebno za vrijeme ljeta kada bunari presuše. Želeći da olakša svojim sugrađanima, Ajvaz-dedo je tražio pogodan izvor iznad Prusca kako bi doveo vodu. Pronašao je dobar i jak izvor ispod planine Šuljage. Međutim, između vrela i Prusca ispriječila se ogromna stijena. Prema predanju to nije pokolebalo Ajvaz-dedu, već je on, uzdajući se u Allahovu svemoć, 40 jutara klanjao sabah na stijeni moleći Allaha da je rastavi. Četrdeseto jutro kada je klanjao sabah-namaz, počeo je slaviti Allaha, dž.š., i učeći zaspao. U snu je vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se raspukla. Kada se probudio vidio je da se stijena stvarno rastavila. Kroz klanac koji je tom prilikom nastao on je drvenim tomrucima proveo vodovod u Prusac.

 I drugi segment djelovanja Ajvaz – dede vezan za njegov uporni angažman na polji islamizacije lokalnog stanovništva nije ostao nezapamćen u narodu. Muvekit u svojoj povijesti Bosne bilježi: „

 Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima umektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi.

Prozne zabilješke o Ajvaz – dedi završit ćemo pričom o njegovom vodovodu od drvenih tomruka. Bosanski namjesnik Miralem – paša je početkom 1875. godine obnovio vodovod Ajvatovicu u gradu Pruscu. Bilo je 3560 tomrka koji su iznosili po 7 pedljeva, a svakih 10 tomruka bilo je povezano u jedno uže.

Godine 1828. Ajvaz – dedino turbe i vodovod obnovio je Ibrahim-beg Firdus iz Hlivna. Naime, Ibrahim – beg, koji nije imao muškog evlada, ugostio je jedne prilike nekog šejha. Kada se šejhu pojadio da nema muške djece, premda ima dvije žene, šejh mu je savjetovao da obnovi Ajvaz - dedino turbe i njegov vodovod. Dok je beg opravljao turbe i vodovod jedna žena mu se obliznila, bedevija oždrijebila i krava otelila. Sve muškim porođajem.

Predaje o Ajvaz dedi

Ajvaz-dede je živio u Pruscu u središnjoj Bosni bez ikakva imetka, no kao vrlo skroman i pobožan čovjek. Kako nije imao ni kuće ni kućišta, uze ga u svoj konak hadži-Nazif Ćišija, jedan od uglednika toga mjesta.Hajvaz-deda je tu provodio život u pobožnosti. Pored davanja savjeta onima koji su mu se obraćali, usput jei liječio ljude. Sve je to on uradio za Božji hator! Kad bi mu ponestalo trava od kojih je pravio mehleme i šerbete, on bi se sam uputio u šumu, poveo bi mazge h. Nazifove da u šumi nasiječe drva i da ih dotjera kući. Hadži- Nazif to od njega nije tražio, ali je on htio i s te strane da bude koristan. Međutim, h. Nazif se uputio na hadž. Pri polasku je naredio ženi i ukućanima da paze na Ajvaz-dedu. Oni su ga i pazili. Jednog jutra hadžinici se javi Ajvaz-deda sa zahtjevom da mu ispeče halvu da je ponese u šumu. Hadžinicu to ugodno iznenadi, jer tako što deda nikad nije zahtjevao. Ona se dade na posao. Pazila je da joj tirit ne zagori i kad je halva bila gotova, stavi je u savatli sahan s poklopcem i pospe je još i sitnim šećerom da bude primamljivija. Zamota sahan u čistu bošču i predade je Hajvaz-dedi. Uveče obje mazge natovarene do ušiju suhim drvima vratiše se kući, ali Hajvaz-dede s njima nije bilo. Domaćica se jako zabrinula. Cijelu noć nije imala mira i spokoja! Zato, u zoru uputi starijeg sina s dvojicom momaka u šumu da potraže Hajvaz-dedu. Oni se oko podne vratiše kući s kara-haberom, da su ga mrtvog kod nekog izvora u šumi našli. Vijest uzbudi Prusac. Ljudi jatimice pođoše u šumu da vide šta se to s Hajvaz-dedom dogodilo! Nađoše ga kod izvora koji iz pećinske pukotine izviraše. Kako kod njega ne nađoše sude u kojima je halvu odnio, pomisliše da je opljačkan i, vjerovatno, i ubijen. Tijelo temeljito pretražiše ne bi li otiske od udaraca našli. Ali, ne nađoše ništa sumnjivo. Po nahođenju ondašnje pruščanske uleme, trebalo ga je, kao šehita, zakopati ondje mu je tijelo nađeno, što uz uobičajene obrede i učiniše. To se zbilo na dan Arefata, na dan kada hodočasnici iz svih krajeva islamskog svijeta to sveto mjesto kraj Meke o Kurban-bajramu posjećuju. Ali kada se hadži- Nazif četrdeset dana iza smrti Hajvaz- dedine s dalekog puta vratio kući, u njegovim se seharama nađoše i sudi izgubljeni prilikom smrti Hajvaz-dedine. Hadži-Nazif je tvrdio da mu je te sude napunjene halvom na Arefatu uručio Hajvaz-dedo, rekavši: - Na domu su svi zdravo, a ovo ti je dar od njih! Iščeznuo je među hadžije i ja ga više nijesam vidio! (obznanjen) keramet Hajvaz-dedin. Pruščani su mu podigli i turbe i tekiju koje,uodređeno vrijeme,  posjećuje svijet iz cijele Bosne.